Ponekad se tvrdi da je Država Izrael jedina „demokratska“ država u regiji. Ali činjenica da se ta država predstavlja kao Židovska Država izravno proturječi toj tvrdnji. 0 tome možemo reći da je Izrael zemlja čije je samo-predstavljanje još arhaično

 

Posljednjih nekoliko desetljeća intelektualna situacija u Francuskoj bila je obilježena bezbrojnim raspravama o statusu koji se treba dodijeliti riječi „Židov“ unutar podjela mišljenja.

To je bez ikakve sumnje povezano sa sumnjom, utemeljenom na nekim nesumnjivim i nekim izmišljenim činjenicama, da se antisemitizam „vratio“. No je li ikada nestao? Ili, nije li važnije vidjeti veliku promjenu koja se dogodila u prirodi oblika i kriterija antisemitizma i njegova upisivanja u diskurs posljednjih trideset godina? Prisjetimo se da je 1980, nakon napada na sinagogu u rue Copernic, sam premijer, u svoj svojoj smirenosti, napravio razliku između onih žrtava koje su otišle na bogoslužje i „nedužnih Francuza“ (sic!) koji su bili samo u prolazu. Osim razlikovanja Židova i Francuza s nekom vrstom lažne zabrinutosti, čini se kako je dobrica Raymond Barre mislio da je naslijepo građanin Židov morao na ovaj ili onaj način biti kriv. Ljudi su rekli da je to bila jezična omaška. Taj čudesni način gledanja na situaciju razotkriva, međutim, ustrajnost rasističke podsvijesti od tridesetih godina. Danas, u pogledu uporabe riječi „Židov“, takvo bi diskriminacijsko povjerenje bilo nezamislivo na razini države, i zbog toga nam može biti samo bezrezervno drago. Proračunate antisemitske provokacije i lažna diskriminacijska naivnost, poput nijekanja postojanja plinskih komora ili nacističkog uništenja europskih Židova, ograničene su na ekstremnu desnicu. Shodno tome, iako je posve neispravno reći da je antisemitizam nestao, s pravom se može smatrati da su se njegovi uvjeti mogućnosti promijenili do te mjere da više nije upisan u bilo koju vrstu prirodnog diskursa, kao što je bio slučaj u vrijeme Raymonda Barrea. U tome smislu Le Pen je u Francuskoj nešto poput iznurena čuvara historijskog antisemitizma, koji je javno mnijenje tri­desetih prihvatilo u potpunosti kao opće mjesto. Sve usvemu, moglo bi biti da je ta nova osjetljivost prema antisemitskim činima i upisivanjima temeljna sastavnica dijagnoze da se antisemitizam „vratio“. Taj bi povratak u velikoj mjeri mogao biti jednostavno efekt povećana i pogodna smanjenja praga od kojeg javno mnijenje više ne tolerira tu vrstu rasističke provokacije.

Dolje ću se vratiti temi rođenja nove vrste antisemitizma, artikulirane tijekom sukoba na Srednjem istoku i danas, u Francuskoj, zbog velike manjine radnika afričkog podrijetla i muslimanskog uvjerenja. Za sada je dostatno reći da je postojanje te vrste antisemitizma nesumnjivo, i da je gorljivost kojom neki poriču njegovu opstojnost – općenito u ime potpore Palestincima ili manjinske radničke klase u Francuskoj – krajnje štetna. S obzirom na taj slučaj ne čini mi se da su informacije, koje su slobodno dostupne, takve da opravdavaju širenje potpuna opreza, premda bi trebalo biti jasno da u tim pitanjima imperativ bdijenja ne prihvaća nikakav prekid.

Sveti označitelj

Ono što je ishodišna točka ove zbirke tekstova, ono što je rasvijetlilo njezinu opstojnost nije očiglednost antisemitizama, starih i novih. To je rasprava s dalekosežnim posljedicama, ill bolje, rasprava koju treba pravovremeno uglaviti, a koja uključuje i one koji se slažu da ne treba trpjeti ni najmanju antisemitsku aluziju. Ono što je zaista pitanje jest čini li, u općem polju javne intelektualne rasprave, riječ „Židov“ izvanredan označitelj, tako da bi bilo opravdano da igra ulogu konačna ili čak sveta označitelja. Očigledno je da se iskorjenjivanjem oblika antisemitske svijesti bavi na različite načine, i s različitim subjektivnostima, ovisno o tome smatramo li te oblike svijesti suštinski različitima od drugih oblika rasne diskriminacije (npr. od antiarapskih osjećaja ili od segregiranja crnaca na njihove komunitarne aktivnosti); ili smatramo – nakon što su zadani određeni, različiti i nesvodljivi, historiciteti – da svi slični oblici rasističke svijesti pozivaju na istu egalitarnu i univerzalnu reakciju. Nadalje, ta se zajednička odbojnost prema antisemitizmu mora odijeliti od određenog filosemitizma koji ne tvrdi samo da napad na Židova kao takav predstavlja dno zločina, nego da se rijec „Židov“, kao i zajednica koja tvrdi da stoji iza
nje, mora postaviti u paradigmatsku poziciju u odnosu na polje vrijednosti, na kulturne hijerarhije te u odnosuna evaluaciju državne politike.

U pogledu pitanja starog i novog antisemitizma te procesa njihova iskorjenjivanja dovoljno je reći dapostoje dva sukobljena pristupa, u kojima je riječ o tome od čega bi se mogao sastojati suvremeni univerzalizam i je li kompatibilan s bilo kojom vrstom nominalne ilikomunitarne transcendencije.

Danas je očigledno da snažna intelektualna struja, koja obilježava najprodavanije publikacije i znatan medijski utjecaj, zaista smatra da sudbina riječi „Židov“ leži u komunitarnoj transcendenciji tako da se taj usud ne može mjeriti s usudima drugih imena koja su, unutar ideoloških registara, ili registra politike, ili čak filozofije, bila podvrgnuta sukobljenim procjenama.

Osnovna se argumentacija poziva, naravno, na istrebljenje europskih Židova od nacista i njihovih pomagača. U žrtvenoj ideologiji, koja predstavlja artiljerijski pohod suvremenog nihilizma, to se besprimjerno istrebljenje smatra paradigmatskim. U istrebljenju i istrebljenje samo bi učvrstilo političku, pravnu i moralnu nužnost da se riječ „Židov“ postavi iznad svih uobičajenih korištenja identitetskih predikata i da joj seda neka vrsta nominalne sakralizacije. Postupno nametanje riječi Šoah kako bi opisala ono što je njezin najeminentniji povjesničar Raul Hilberg s najtreznijom preciznošću imenovao „uništenjem europskih Židova“ može se shvatiti kao verbalna faza te sakralizacije žrtava.Time, nevjerojatnom ironijom, dolazimo do toga da na ime „Židov“ primjenjujemo tvrdnju koju su najpre kršćani usmjerili protiv samih Židova, naime da je „Krist“ ime vrednije od svih drugih imena. Danas nije neuobičajeno pročitati da je „Židov“ zaista ime koje je iznad običnih imena. I čini se kako se pretpostavlja da, poput nekog prekrenutog istočnoga grijeha, milost bivanja neusporedivom žrtvom može prijeći ne samo na potomke i na potomke potomaka, nego i na sve one koji dolaze s tim predikatom, pa bili oni šefovi država ili vojski koje se upuštaju u snažno tlačenje onih čiju su zemlju preoteli.

Drugi pristup toj vrsti fiktivne transcendencije jest historijski. On pokušava pokazati kako je židovsko pitanje definiralo Europu od doba prosvjetiteljstva tako da bi postojao zločinački kontinuitet između ideje koju Europa ima sama o sebi i nacističkog istrebljenja, koje se predstavlja kao „konačno rješenje“ tog problema. Nadalje, postojao bi osnovni kontinuitet između istrebljenja i europskog neprijateljstva prema Izraelskoj Državi, za što bi prvobitna očiglednost bila trajna podrška – po meni zaista vrlo nekonzistentna, ali ostavimo to po strani – Europske zajednice Palestincima. Europa bi pobjesnela na činjenicu da je „konačno rješenje“ bilo poraženo u posljednjem činu iznenadnom pojavom židovske države ratnom bilancom. Kao ishod toga postojalo bi legitimno nepovjerenje prema svemu arapskom, jer polazeći od podrške Palestincima, dolazimo uskoro do potkopavanja Države Izrael, potom od potokopavanja dolazimo do antisemitizma, a od antisemitizma do istrebljenja – ukratko, logika mora biti čvrsta.

Užas ne daje višak vrijednosti

Želim što je više moguće pridonijeti poziciji u potpunosti nepomirljivoj s gornjim tvrdnjama. Želim izložiti poziciju koja je posve očigledno moja. U takvim stvarima, i ukazujući na strasti koje se neizbježno javljaju sa svakom raspravom o moći kolektivne nominacije, bolje je odmah ustvrditi da se govori samo za sebe, ili preciznije, u vlastito ime.

Očigledno, ključna je stvar da nikako ne mogu prihvatiti žrtvenu ideologiju. Jasno sam objasnio svoju poziciju o toj stvari u svojoj knjižici Etika 1999. To da u nacisti i njihovi pomagači istrijebili milijune ljudi koji su se zvali Židovi ne daje, po mojem razumijevanju, nikakvu novu legitimnost identitetskom predikatu o kojem je riječ. Naravno, onima koji su, općenito iz religioznih razloga, smatrali da taj predikat obilježava komunitarni savez s arhetipskom transcendencijom Drugoga prirodno je misliti da nacistički užasi djeluju tako da opravdavaju u užasnu i začuđujućem paradoksu odabir „naroda“ koji njegov predikat takorekuć okuplja. Nadalje, nužno bi bilo objasniti kako i zašto se nacistički predikat „Židov“, kao što je bio korišten da organizira razdvajanje, potom deportaciju i smrt, podudara sa subjektivnim predikatom pod kojim je zapečaćen taj savez. No za svakog tko ne ulazi u religioznu priču o kojoj je riječ istrebljenje dovodi do toga da čuje sud o nacistima koji je apsolutan i bez prava na priziv, bez bilo kakve vrste uspostavljanja dodatne vrijednosti za žrtve, osim one duboka suosjećanja. Usput, smatram da se istinsko suosjećanje samo po sebi ni najmanje ne dotiče predikata u ime kojih je počinjena krvoločnost. I prema tome više je nego krivo misliti da užas dodjeljuje višak vrijednosti tom predikatu. Niti neki užas može djelovati tako da iznađe bilo kakvu vrstu posebna poštovanja prema bilo kome tko danas očekuje da se sakrije iza takva predikata i zahtijeva izvanredan status. Iz tih beskonačnih krvoprolića trebali bismo, zauzvrat, izvući zaključak da svako deklamatorno uvođenje komunitarnih predikata u ideološkom, političkom ili državnom polju, bilo da ih se kriminalizira ili posvećuje, vodi prema onom najgorem.

Dodat ću još nešto u afektivnijem tonu. U potpunosti je nedopustivo biti optužen za antisemitizam od nekoga samo zato što se ne želi osobito tolerirati da se iz čina istrebljenja izvodi predikat „Židov“ i njegova religijska i komunitarna dimenzija koju prima od osebujne valorizacije – navještanja transcendentnog! – kao ni Izraelova utjerivanja, čija je kolonijalna narav očigledna i banalna. Predlažem da nitko nikada više ne prihvati, privatno ili javno, tu vrstu političke ucjene!

Bez stvaranja predikata

Apstraktna varijacija moje pozicije sastoji se u ukazivanju na to da je od apostola Pavla do Trockog, uključujući Spinozu, Marxa i Freuda, židovski komunitarizam podržavao kreativni univerzalizam samo dok je bilo točaka rascjepa s njim. Jasno je da je današnji ekvivalent Pavlova religijskog rascjepa s etabliranim judaizmom, Spinozina racionalnog raskida sa Sinagogom ili Marxova političkog prekida s buržujskom integracijom dijela njegove zajednice podrijetla, subjektivni rascjep s Državom Izrael, ne s njezinom empirijskom opstojnošću, koja nije više ili manje nečista od svih država, nego s njezinim isključivim identi­tetskim zahtjevom da bude Židovska Država, i s načinom na koji neprestano izvlači povlastice iz tog zahtjeva, osobito kada gazi po onome što nam služi kao međunarodno pravo. Istinski suvremene države ili zemlje uvijek su kozmopolitske, savršeno neodređene prema svojoj identitetskoj konfiguraciji. One prihvaćaju totalnu kontingentnost svoje povijesne uspostave, i na potonju kao opravdanu gledaju samo pod uvjetom da ne zapada pod bilo koji rasni, religijski ili, općenitije, „kulturni“ predikat. I zaista, posljednja uspostavljena država u Francuskoj koja je smatrala da se treba zvati „Francuska Država“ bila je ona pod Pétainom i njemačkom okupacijom. Islamske države zasigurno nisu naprednije kao modeli od različitih verzija „arapske nacije“. Čini se da se svi slažu oko toga da Talibani ne predstavljaju put modernosti za Afganistan. Moguća moderna demokracija jest dakle ona koja ubraja svakoga, bez stvaranja predikata. Kao što se Organisation Politique izjašnjava prema reakcionarnim francuskim zakonima protiv radnika bez dokumenata; „Tko god je ovdje, odavde je“. Nema prihvatljiva razloga da se Država Izrael izuzme od tog pravila. Ponekad se tvrdi da je to jedina „demokratska“ država u regiji. Ali činjenica da se ta država predstavlja kao Židovska Država izravno proturječi toj tvrdnji. O tome možemo reći da je Izrael zemlja čije je samo-predstavljanje još arhaično.

 

S francuskoga preveo Leonardo Kovačević Ulomak iz uvoda: Alain Badiou, Circonstances 3: Portées du mot ”juif”, Paris: Leo Schéer, 2005